Vlast je slast

S proljeća 1944, MILOVAN ĐILAS krenuo je na put, prepun nade i zanosa. Bila je to njegova prva posjeta Sovjetskom Savezu, tom socijalističkom raju. Đilas je bio član jugoslovenske vojno-partijske delegacije koja je, preko Barija, Kaira, Damaska, Teherana i Bakua, konačno stigla u “mrku i sumornu Moskvu”.

“Sve moje biće treperilo je radosnim slutnjama skorog, što skorijeg susreta sa Sovjetskim Savezom, zemljom koja je prvi put u istoriji bila – verovao sam verom tvrđom od kamena – neiznevereni san sanjara, pregnuća boraca i patnji mučenika. I ja sam za nju čamovao i bio mučen u tamnicama, mrzeo i prolivao krv ljudsku, ne štedeći ni onu vlastite braće svoje”, piše Đilas u knjizi “Razgovori sa Staljinom”.

Tokom posjete “snu sanjara”, partizanska delegacija upućena je i na jugozapad, na Drugi ukrajinski front, među trupe maršala KONJEVA. Crvena armija je tog proljeća nezadrživo napredovala, a ruski vojnik, “ukopan u blato do pojasa, bez hleba i sna”, zadivio je svijet. Sovjetski vojnici u to su vrijeme zaista mogli da računaju jedino na kuhani krompir i supu od rendane šargarepe, no u štabu maršala Konjeva situacija je bila potpuno drugačija.

“Mada već obikli na mnogošta u Sovjetskom Savezu, mi još nismo mogli, kao deca partije i revolucije, koja su kroz asketsko čistunstvo sticala poverenje u sebe i kod naroda, a da ne budemo zapanjeni pijankom koju su nam, na odlasku s fronta, priredili u štabu maršala Konjeva – u nekom selu u Besarabiji. Devojke preveć lepuškaste i preveć upadljivo doterane za poslugu, donosile su grdne količine najprobranije hrane – kavijara, sušenih sjomgi i pastrva, svežih krastavaca i ukiseljenih mladih patlidžana, barenih sušenih šunki, ohlađenih kuvanih prasadi, vrelih piroški i pikantnih sireva, zatim borščeva i faširanih toplih šnicli, a najzad torti debelih pedalj i pladnjeva južnog voća pod kojima su se ugibali stolovi”.

“Asketsko čistunstvo” vođa jugoslovenskih komunista nestaće bez traga svega nekoliko mjeseci kasnije. Stanovnici ratom razorene Jugoslavije praktično će gladovati sve do sredine pedesetih godina prošlog vijeka, prinuđeni da hranu pribavljaju pomoću bonova i tačkica. Po izvještaju Povjereništva narodnog zdravlja, u 1949. godini više od polovine školske djece u Beogradu bilo je “nedovoljno uhranjeno”, a Pokrajinski komitet je godinu dana ranije upozoravao da više od 30 hiljada radnika u Vojvodini nema “zagarantovano snabdevanje”. Iz zapisnika sa Sjednice CK KP Srbije održane u novembru 1947. doznajemo da se u Kikindi “kockom odlučuje kojoj deci treba dati karte, a koju lišiti snabdevanja”. Po računici Save Kosanovića, ambasadora u Vašingtonu, stanovnik Jugoslavije je u prvoj polovini 1947. mogao da računa na 652 kalorije na dnevnom nivou. Prema izvještaju Ministarskog savjeta od 9. juna 1945, glad je vladala u okruzima Sarajevo, Travnik, Bihać i Banja Luka, dok se u nekim krajevima (Kupres, Prozor, okolina Sarajeva) od gladi i umiralo. Drug Đilas je u to doba pojašnjavao da u Jugoslaviji ipak ima neke pravde jer u zapadnim zemljama “ima više šnicli, ali jedan jede pet, a drugi samo jednu”.

No, državni i partijski vrh nije imao tih problema. Rukovodioci su robu, po simboličnim cijenama, dobijali iz “magacina”, organizovanih po sovjetskom modelu, a obilje hrane stizalo je na njihove trpeze sa vojvođanskih gazdinstava koja su, odmah po oslobođenju, stavljena pod kontrolu vojske.

General LJUBODRAG ĐURIĆ (1917-1988), prvi komandant oslobođenog Beograda, u martu 1945. postavljen je za šefa kabineta maršala Tita. Rat na tlu Jugoslavije još je trajao (Zagreb će biti oslobođen u maju), ali u rezidenciji nije bilo oskudice. U knjizi Sećanja na ljude i događaje, Đurić koji je do tada u komandi grada jeo “jedno jelo i naravno hleba”, prisetio se prvog obroka sa Titom.

“Odbio sam čašicu rakije, koju je konobar nasuo, a prihvatio se, pomalo, predjela koje je bilo raznovrsno: beli zir, žuti sir, grudvice butera, gomilice kajmaka, naresci šunke i pršuta. Posle toga je stigla masna supa. Ja nasuh malo, tek da probam, jer nisam naučio na onu masnoću koja se žutila povrh nje. Tito i Mitar (Bakić) počeše da me savetuju da jedem više jer se u ovoj kući mnogo radi i nikad se ne leže pre 24 časa. Tad donesoše šnicle i uz njih salatu. Tito mi nali čašu belog vina, koje se zvalo »silvanac«. Da ne bih i ovo odbio, gutnuh malo više, pa počeh da štucam. Vino je sladilo ali i rezilo, pa pomislih da je suviše gazirano. Što sam pomislio, to im i rekoh, da bih nekako opravdao štucanje. Na kraju doneše isečenu tortu. Pojedoh jedno parče, pa od svega što sam jeo osećao sam se presit. Oni uzeše i drugo parče. Nudiše i mene, ali ja ne uzeh…Dok se tako malo razgovaralo, stiže i kafa. Za večeru je bilo predjelo (kako sam opisao) sa dodatkom crnih maslinki, a onda kuvani škembići, zatim kompot i na kraju kafa”.

Na Belom dvoru je ubrzo zaključeno da se o zdravlju maršala ne vodi dovoljno računa jer mu se svakog dana poslužuje kompot iz konzerve. DAVORJANKA PAUNOVIĆ je zato naložila Đuriću da pronađe pouzdanu ženu koja će pripremati domaće kompote od “velikih količina voća sa imanja kod Vršca, koje drži Garda”. Rečeno – učinjeno. “Ubrzo smo na Belom dvoru počeli da jedemo razne kompote koje je moja snajka Mica zaista majstorski spremala”, piše pouzdani Đurić. MIROSLAV KRLEŽA, povremeni gost maršala Tita, primjetiće jednom prilikom da na Titovoj trpezi zaista ima svega – “kao na Vajmarskom dvoru”.

Za novo jugoslovensko rukovodstvo bio je osiguran i “poseban fond” iz kojeg je izdvajan novac za renoviranje vila na Dedinju i Senjaku ili nabavku namještaja. Najveće račune tih poslijeratnih godina, po Đurićevom svjedočenju, u Titov kabinet slao je ANDRIJA HEBRANG. Nakon hapšenja u maju 1948, komisija je u Hebrangovoj vili pronašla, između ostalog, “zavese i prekrivače nabavljene u Trstu”, “slike italijanskih majstora u pozlaćenim ramovima”, kao i “zlatni i srebrni servis za ručavanje za 12 osoba”. Luksuzno opremljenu kuću sa svim popisanim stvarima preuzeo je PETAR STAMBOLIĆ.

Pojedini zvaničnici bili su vrlo konkretni. Tako je ministar pomorstva u Vladi FNRJ ANTE VRKLJAN u aprilu 1946. tražio da mu se “radi opremanja stana” dodeli:

“Predsoblje sa lusterom i tepihom, hol sa lusterom i tepihom, dvije vrtne garniture za dvije terase, kompletna spavaća soba sa krevetninom, kompletna trpezarija sa priborom, kompletna gostinjska soba, kompletan salon, kompletna pušaća soba, kompletna dječija soba za dvoje djece, tri kompletne kombinirane sobe, kompletna kuhinja sa posuđem, jedan radio aparat, jedan lauftepih za stepenište 30 metara dug“.

Poređenja radi, u to vrijeme mjesečni prihodi četvoročlane porodice “teškog radnika” iznosili su nešto više od pet hiljada dinara, a za taj novac na slobodnom tržištu bilo je moguće kupiti – jedan jorgan.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s