Andrić u Provansi

Photo by Pixabay on Pexels.com

Početkom novembra 1926. godine, IVO ANDRIĆ razriješen je dužnosti u Drugom političkom odjeljenju Ministarstva inostranih poslova i postavljen za vicekonzula u Generalnom konzulatu u Marseju.

Dužnost konzula u ovom francuskom gradu obavljao je VELIZAR NINČIĆ (1887-1970). Radi poređenja sa današnjim diplomatskim kadrom balkanskih državica, valja reći da je Ninčić u Lajpcigu doktorirao prava, a u Minhenu završio i filozofski fakultet. Bio je, takođe, cijenjeni pijanista, na marsejskom konzervatoriju držao je predavanja i prisustvovao ispitima kao član komisije. Andrić će u Marseju upoznati još jednu veoma zanimljivu ličnost. Početkom 1927, na dužnost zapovjednika pomorske ispostave u Marseju stiže artiljerijski pukovnik MILAN ĐORĐEVIĆ (1881-1941). Kako piše MIROSLAV KARAULAC, jedan od najboljih poznavalaca Andrića i njegovog djela, Đorđević će na Andrića ostaviti izuzetan utisak.

“Andrić će biti impresioniran pukovnikovom ličnošću, jezičkom kulturom, živopisnošću njegovog govora, njegovom erotskom mitomanijom i opscenim anegdotama koje će beležiti u svoju ‘crnu svesku’, u koju inače beleži svoje skrovite misli i citate koji nisu za upotrebu”.

Đorđević će naredne 1928. biti unaprijeđen u čin generala što će biti kruna jedne zaista blistave vojničke karijere. Ovaj Nišlija bio je učesnik svih ratova koje je Kraljevina Srbija vodila od 1912. do 1918, nosilac Karađorđeve zvezde i još 16 domaćih odlikovanja, kao i italijanskog ordena Mauricija i Lazara, te francuskog i grčkog Ratnog krsta.

Prvih nekoliko dana Andrić provodi u hotelu, a onda pronalazi stan na adresi 51 Rue Saint-Jacques, u dvospratnici, nedaleko od crkve Gospe Zaštitnice. Docnije će u ovoj kući biti smješten bordel, a danas je cijena kvadratnog metra na toj adresi nešto veća od tri hiljade evra.

ANDRIĆEV STAN U MARSEJU (2020)

Andriću se Marsej nije dopao. Prijatelju i ministru TUGOMIRU ALAUPOVIĆU (1870-1858) piše:

“Varoš u kojoj mi je suđeno da živim, velika je i zanimljiva ali hladna, račundžijska i prostačka. Ima more, a to mnogo znači. Jer more je najveće što čovjek može da vidi i osjeti, ono, kao i smrt i zaborav sve liječi i sve dokončava. Ono je jedino u stanju da ispravi krivu Drinu koja se zove naš život”.

Božićne praznike i prve dane januara 1927, Andrić provodi u Parizu, u Arhivu ministarstva inostranih poslova, gdje se, između ostalog, nalazilo i oko 500 izvještaja PJERA DAVIDA, travničkog konzula (1806-1814). Dragocjenu arhivsku građu pisac će iskoristiti nekoliko godina kasnije, pišući “Travničku hroniku” u okupiranom Beogradu. U januaru te godine Andrić će primiti tužnu vijest. U Višegradu je preminula njegova tetka, posljednji član porodice. Ponovo se povjerava Alaupoviću:

“Nisam joj mogao ni na sahranu otići. A to je poslednji član naše porodice, to jest upravo poslednji sam ja. Više nemam nikoga od svojih. Ni kuda, ni kome”.

U maju 1927, Andrić odlazi u Višegrad kako bi podigao tetki spomenik (“Svojoj dragoj tetki i pomajci”) i “sredio ono malo imanja koje je sad bez gospodara”. Ponovo će otići u Višegrad tek 26 godina kasnije. Tog proljeća putuje Provansom, obilazi Arl, Nim i Avinjon pa prijateljici ZDENKI MARKOVIĆ (1884-1974) piše:

“Teško je zamisliti ljepotu Avinjona, a nikakva slika i nikakav opis ne mogu je izraziti. Ja ljepšeg kraja nisam nikad vidio”.

OPATIJA NOTRE-DAME DE SENANQUE, AVINJON

Odlukom ministra VOJISLAVA MARINKOVIĆA od 9. decembra 1927, Andrić će biti premešten u Generalni konzulat u Parizu, a već u maju 1928. prima dužnost sekretara kraljevskog poslanstva SHS za Španiju i Portugal.