Glavica luka

Photo by Ylanite Koppens on Pexels.com

Živjela nekad jedna žena, dozlaboga pakosna, pa umrla. I ne ostavi za sobom nikakvog dobrog djela. Ščepaše je đavoli i baciše u ognjeno jezero. A njen anđeo čuvar stoji pa misli: Da li bih se mogao nekog njenog dobrog djela sjetiti, pa da ga kažem Bogu? Sjeti se i reče Bogu: Ona je, veli, u bašti glavicu luka iščupala i prosjaku udijelila. A Bog odgovori: A ti uzmi, veli, tu glavicu luka, pruži je prema jezeru, pa neka se žena uhvati za nju i neka pomoću nje ispliva napolje. Ako je izvučeš napolje iz jezera, nek ide u raj, a ako se luk prekine, onda nek ostane žena tamo gdje je i sad.

Potrča anđeo ženi, pruži joj glavicu luka: na, veli, ženo, hvataj se, pokušaj, ako možeš napolje. I stade je pažljivo vući, i već je bio svu izvukao, ali ostali grešnici u jezeru, kad vidješe kako nju vuku napolje, počeše se svi za nju hvatati da bi i njih zajedno s njom izvukli. A ta je žena bila kao otrov zla, pa ih poče ritati nogama.

-Mene on vuče, a ne vas, moja je to glavica luka, a ne vaša!

No, tek što ona to reče, a luk se prekide. I pade žena opet u ognjeno jezero i gori u njemu i do današnjeg dana. A anđeo zaplaka i ode.

Fjodor DOSTOJEVSKI, Braća Karamazovi (knjiga sedma)