Prostačko vrijeme

Ljeto 1922. godine MILOŠ CRNJANSKI proveo je u Mostaru, na vojnoj vježbi. Tamo će sresti ALEKSU ŠANTIĆA, a dvije godine kasnije, nakon Šantićeve smrti, o njemu će ostaviti zapis uz napomenu – “u ovom prostačkom vremenu”.

Viđao sam ga svakog dana. Pred nama je bila divna uzburkanost plavog stenja, pod modrim nebom, minareta i džamije, kao koplja, stara turska groblja sa kamenjem pod čalmama, sa zarezanim slovima, lepim kao sitne ruže. Sve je to učilo tišini…Dolazio je sa dugom senkom, uvek u crnini. Nosio je stara odela, malo pohabana. Imao je dubok osećaj da je lepota života u vasioni i daljinama. Na svoju liriku gledao je mirno kao pop na svoju crkvu. Čim je bio lepši dan, ili vedrija noć, odlazio je i sad, pod starost, da piše, ali s jednim neveselim osmehom.

U životu ne videh čoveka tako stidljive čistote i žudi. Nijedna prljava reč, nijedan mesnati osmeh, nedeljama. Nikad se nije ženio i kad mu opisah Onu, koju je godinama voleo, pesnik ljubavi samo odmahnu rukom…Bio je Šantić lep, vitak kao slika Maksima Baćovića. Pričao je o Hercegovini, reči su mu tako lepo prolazile, kao devojke, tursko roblje i vitezovi.

Znao je već da će mu se telo raspasti u zvezdanu, cvatnu, mirisnu zemlju. Književnost, u kojoj je bio veliki liričar, nije mu više izgledala tako važna. Biti pesnik značilo je nešto sasvim drugo. Poboljevao je, ali se nije tužio. Jedne noći, pokazujući u mrak, izgovorio mi je sto četrnaestu suru iz Korana: Skloništa tražim, skloništa od Gospodara, od izdajnika, koji duva u grudi ljudske, skloništa od džina i od ljudi.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s